Red riječi u rečenici

U hrvatskome je standardnom jeziku red riječi s gramatičkoga gledišta razmjerno slobodan. To znači da mu pripadaju i rečenica Kraljica uzme ogledalo ., i rečenica Kraljica ogledalo uzme., i Uzme kraljica ogledalo., i Uzme ogledalo kraljica., i Ogledalo uzme kraljica., i Ogledalo kraljica uzme.

Međutim, nisu sve te rečenice prikladne za uporabu u stilski neobilježenome tekstu. U njemu se očekuje neobilježen red riječi, a to je subjekt – predikat – objekt ( Kraljica uzme ogledalo.). U neobilježenome su redu riječi pridjevni atribut i apozicija ispred imenice ( lijepa kraljica, djevojčica kraljica), a imenski atribut iza imenice ( kraljica voda, kraljica visokih planina ).

U ostalim navedenim rečenicama red riječi nije neutralan, nego obilježen. On se upotrebljava kad se želi osobito istaknuti koja riječ u rečenici i pogodan je samo za književno i pjesničko izražavanje.

Zanaglasnice ili enklitike (riječi koje nemaju vlastiti naglasak, nego se naslanjaju na riječ ispred sebe i s njom čine naglasnu cjelinu – zamjenične: me, te, se; glagolske: je, su, će, bih; čestica li) stoje na drugome mjestu u rečenici uz subjekt uz koji ne stoji atribut ili apozicija ( Vještica je zarobila Ivicu i Maricu. Vještica je lukava .). Ako uz rečenični subjekt stoji atribut ili apozicija, zanaglasnica može stajati iza dijela predikata koji nosi značenje: Lukava vještica zarobila je Ivicu i Maricu. ili na drugome mjestu u rečenici, odnosno iza prve naglašene riječi u rečenici s kojom čini naglasnu cjelinu: Lukava je vještica zarobila Ivicu i Maricu.

Rastavljanje imena i prezimena zanaglasnicom, npr. Ana je Horvat ušla u razred ., Osnovna je škola Miroslava Krleže pobjednik natjecanja., stilski je obilježeno, odnosno red riječi u takvim rečenicama nije neutralan.

« Upravni i neupravni govor